Prije točno 120 godina, točnije 22. siječnja 1903. otvorena je škola u Dubravicama. Iako su tada kao i danas Dubravice bile najmnogoljudnije selo u skradinskom kraju školu je trebalo čekati. Prije njih škole su dobila neka druga sela, prema nacionalnoj pripadnosti skradinskih načelnika. Tek nakon izbora i zahvaljujući načelniku Matasu napokon je izgrađena i otvorena škola i u našem selu. U nastavku donosimo tekst reportera iz Smotre Dalmatinske, objavljen tjedan dana kasnije. Reportaža je zanimljiva i iz nje saznajemo štošta. Primjerice, bio je siječanj i reporter govori da je u Dubravicama bila „ciča zima“. Tada su i zime dolazile prema kalendaru, a ne kao ove današnje, prema hiru! Drugo, Dubravice je bilo puno svježih grobova, kaže novinar, onih koji su umrli od malarije. Bilo je to doba kad je selo većim dijelom bilo u Čulišiću, a malarija je harala.
Treće, naša stara škola, netom otvorena imala je jednu učionicu u koju naravno nisu mogla stati sva djeca. Učionica je bila u prizemlju stare škole koju vidimo na slici iz Domovinskog rata, izranjavanu i probušenu granatama iz susjednog sela. Druga učionica, gornji kat, dograđena je nakon Drugog svjetskog rata.
I četvrto, najvažnije: Dubravice su tada za osnovnu školu imale 150 đaka! Toliki broj ih ovog trenutka nema Skradin i sva skradinska sela, njih dvadeset i jedno. Uključujući naravno i Dubravice!
Za podsjetiti: prije dvadeset godina memorirali smo taj događaj svečanom akademijom u školi, postavljanjem spomen ploče i drugim dešavanjima (koncertom, izložbama…).
Za ovu obljetnicu podsjetimo se otvorenja…..
Otvor nove škole
Pišu nam iz Dubravica kod Skradina, 22. siječnja: Ciča je zima, a Dubravice ipak osviću u pramaljetnom zelenilu slavoluka; još su svježe brojne rake njihovih dragih pomorenih od malarijske zaraze, a ipak su Dubravčani u pirnome ruhu svi okupljeni oko crkve.
Iz Skradina kočije hrle, a kad su na pomolu, od grmljavine mužara zatreslo se drvlje i kamenje.
Što je to?
Slava prvog kraka što se nakon vijekova učinio k prosvjeti narodnoj: otvor pučke učionice. Na tu svečanost dolaze kočijama gospoda načelnik Matas i prisjednik Marun, izaslanici općinski, pa c. k. kot. šk. nadzornik Sinčić, zastupnik školske vlasti.
Divna li je ta školska zgrada, što okićena zimzelenjem i cvijećem, opasana zastavama i trobojnicama, u punini sunčanog sjaja, ispela se vrh romantičkog brežuljčića, bijela kao dobra vila narodna, te i svojom vanjštinom, mami narodnu uzdanicu na svoje krioce, pričajući joj dosle nepoznate slasti i silu nauke proti nemani neznanja.
A narodna uzdanica zatravljena tim pričama, pohrlila, u broju 150 muške i ženske nevinčadi prijavljene za školu, u velikoj povorci, koja od crkve krenula k školskoj zgradi nakon saziva Duha Svetog i svršene svete mise izrečene po dičnom starini m. p. O. Vukičeviću.
Kad s otara sabranom puku o školi progovorio, čovjek morao je i nehoteći osjetiti radosnu tronutost njegovu s tog dogagjaja radi zlatnih nada, što u školu polagao za budućnost svog stada.
Po blagoslovu školske zgrade, sve se zgrnulo da će u školsku dvornicu, ali prem prostrana, onako mnoštvo ne moglo u nju stati.
U iskićenoj dvoranici odlično mjesto zauzimao lik premilostivog Vladara.
Gosp. načelnik Matas pozdravi sabrani narod i djecu te im ocrtao blagodat prosvjete i bodrio da se njom okoriste.
Gosp. c. k. kot. nadzornik Sinčić, nadovezav svoje na načelnikove besjede, progovori lijepo o pučkoj pouci.
Govor mladog učitelja Vuletina isticao se ljubavlju i prijegorom za mladim naraštajem, te preporučivao sklad škole i obitelji za uspješno vršenje učiteljskog zadatka.
Svi ovi govori svršili su s trokratnim “živio” N. V. premilostivom vladaru, čemu se svi zanosno odazvaše.
Osobito gosp. načelnik istaknu, kako zgodnim zakonima, koji su izišli pod Njegovim mudrim vladanjem, zahvalit je da je nauka, prodirući svud po monarhiji i u našem selu udrila slavodobitni svoj stijeg. – Sjetio se je i N. P. gosp. namjesnika, presvijetloga gosp. poglavarstvenog upravitelja i ondje nazočnog ć. k. kotarskog nadzornika – svakog prema onoj zadaći i zasluzi koju je za otvor ove škole imao – ter je svima klicano da ih Bog požive.
Tad bijaše svečani sobet u domu gosp. prisjednika Mile Kišića.
Uz mjesnog župnika i predstavnika općine, školske vlasti i učitelja, tu bijahu i mm. pp. oo. fra Andrija Dizdar, gvardijan Visovca i fra Jure Samac, župnik susjednih Rupa, koji hjedoše da počaste ovo slavlje prosvjete. Nadalje bijahu i seoski glavari Brajković i Žura, seoski odličnjaci te graditelji škole.
Preko sobeta nizale se tople i zanosne zdravice najprvo Njegovu Veličanstvu, pa domovini, prosvjeti, napretku Dubravica itd.
Nije smio biti zaboravljen, pak i nije, kuće domaćin gosp. Kišić, jer se njegovoj veledušnosti ima zahvaliti što je škola za onako nisku cijenu, tako majstorski izragjena.
Pri ovoj slavi kulture i ako čednih oblika, nijesu se zaboravili ni časni oo. franjevci, ime kojih je s kulturom našeg naroda usko spojeno.
Još za sunca bio je rastanak, srčan i veseo kao i sastanak, a pozdravljen pucnjavom i orenjem urnebesnih “živjeli” i “zbogom”.
Smotra Dalmatinska (Dalmatinske vijesti), 28. siječnja 1903.
