Pedeset godina NK Dubravice

Nogomet, najpopularniji sport na svijetu, igrao se u Dubravicama od pedesetih godina XX. stoljeća. Igrao se na svakoj slobodnoj površini na kojoj se moglo organizirati igralište. Preko ljeta to su bile čulišićke Bare ili Pojilo, gdje su se obično neformalno odmjeravali snage Dubravičani i Rupljani. Postojale su zvijezde, najbolji igrači, navijači, a igralo se uglavnom za prestiž, nije bilo nagrada niti stvarnih niti simboličnih.

Ipak nogomet je najživlje razdoblje doživio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se u selu formiralo nekoliko klubova: osim Rudara, koji je osnovan ranije, tu su bili Ribar (iz Čulišića, koji je imao i zastavu a navodno grb kluba postoji i danas na jednoj tabli koja je postavljena kao koš u Klarićima), Kosovac (s Grahova), Čukarica (iz sride Dubravica) ili Čukarički, a neki se sjećaju da je postojao i Napredak ili tako nekako. To samo potvrđuje da je nogomet u Dubravicama oduvijek bio sport broj jedan, da je bilo puno djece i mladih koji su ga igrali, a i da je postojalo unutarseosko nadmetanje i rivalitet koji je iznjedrio čitav niz organiziranih skupina ili klubova koje su ga igrale. Ipak, ubrzo se uvidjelo da za četiri kvalitetna kluba, unatoč željama i ambicijama, Dubravice nemaju kapaciteta. Nakon internih odmjeravanja snaga svi su shvatili da je razumno okupiti ono nakvalitetnije u jednom klubu, koji bi onda reprezentirao selo. I tako je zapravo Rudar postao okosnica. Nekoliko godina nakon osnivanja i agregiranja najkvalitetnijih igrača, klub je promijenio ime u NK Dubravice. 

Klub NK Dubravice okupio je najbolje igrače iz Prispa, Mijića, Laća, Čulišića, Graova i Sride Dubravica. Tako su NK Dubravice postale klub koji je onda reprezentirao selo na natjecanjima različitih vrsta u skradinskom i šibenskom području. Ozbiljnost u organizacijskom i natjecateljskom smislu dao mu je Ivan Mijić, nogometni entuzijast koji ne samo da je bio vrstan igrač i trener nego je bio i dobar organizator, a zahvaljujući svojem radnom mjestu i vezama, uspijevao je i materijalno opremiti klub, nabaviti osnovnu sportsku opremu i rekvizite. Uz to, imao je i automobil (narodni auto u socijalizmu, fićeka), pa je najčešće i vozio jedan dio ekipe na natjecanja. Osim toga bio je i kapetan tima, pa na taj način i trener, iako je pravih treninga s loptom bilo malo, više se trenirala snaga, brzina i sl. Osim njega, automobil je imao i Siniša Gundić (Rini) pa je i njegov „austin“ služio kao službeno vozilo ekipe, a on je bio odani podupiratelj ekipi u kojoj je i igrao. Međutim, budući da su natjecanja bila u susjednim selima, nerijetko su igrači i pješačili do igrališta. O svemu su se vodile zabilješke, igrači su bili registrirani,  imali su iskaznice, plaćala se članarina. Nažalost,  bilježnica u kojoj je zabilježen najveći dio te povijesti netragom je nestala nakon što je Ivan Mijić početkom devedesetih prestao s nogometom i uredno je predao nasljednicima. Iz nje bi se mogao rekonstruirati niz podataka o nastupima kluba i osvojenim odličjima, kojih je bilo jako puno.

Godina kad je Ive Mijić preuzeo skrb o klubu, računa se kao početak istinske egzistencije NK Dubravice. Bilo je to godine 1973., što znači da je klub osnovan tada, prolazeći različite mijene, opstao do danas pod istim imenom. Kroz klub je prošao velik broj igrača, neki od njih nažalost nisu više među živima. I što je osobito važno, nakon Domovinskog rata promijenio je format i postao  malonogometni klub koji se danas natječe u Županijskoj malonogometnoj ligi i kupu.

Pedeset godina nije puno, ali nije ni malo za postojanje jednog društvenog organizma poput nogometnog kluba gdje se mijenjaju generacije, igrači, vodstva, materijalne prilike. Naravno, najveća kriza bila je za vrijeme Domovinskog rata 1991.- 1995. kada su igrači sudjelovali u sasvim drugim natjecanjima. Ali, eto, klub je unatoč svemu opstao tih pedeset godina. Klub je prihvaćen u selu, dokazuje to i fotografija igrača s djevojkama u narodnim nošnjama, a imao je i svoju vjernu publiku. Navijači su pratili klub na prigodna natjecanja koja su se u socijalizmu najčešće organizirala povodom državnih praznika (Dan borca 4. srpnja, Dan ustanka u RH 27. srpnja ili za Dan Republike 29. 11.). Igralo se u Bićinama, Velikoj Glavi, Bratiškovcima, Rupama…. Navijači su se vozili na kopačicama koje su vukle prikolicu. A na prikolicu pokojnog Ive Šišaka Ćike postavio bi se i špaker, na kojem se onda zapalila vatra pa se peklo i kuhalo.  Navijači su imali motivaciju jer su Dubravice svuda bile favorit i obično su se vraćali s osvojenim peharom za prvo mjesto. Priskrbilo je to našem mjestu u okolici epitet malog „nogometnog Brazila“ koji je (ne)opravdano ostao do današnjeg dana. Toliko je ekipa bila dominantna da je jednom Siniša Gundić koji je bio vođa ekipe na utakmici (čini se u Bratiškovcima) predložio ostalima da se zbog zanimljivije utakmice, pusti protivniku da zabije nekoliko golova pa da se onda ide stizati rezultat!!!. Naravno, ostatak ekipe nije bio takvog mišljenja pa su razliku u kvaliteti pokazali od početka utakmice.

Svoju vrsnoću pokušali su dubravički nogometaši pokazati i najelitnijem i najznačajnijem malonogometnom turniru u Hrvatskoj – Kutiji šibica. Nastupali su više puta, igrali dobro, imali su navijače, čak i sponzore (Drago Beneta, vrsni drvomodelar i poduzetnik poklonio je komplet dresova za jedno natjecanje), ali nisu daleko otišli. Ipak, da epitet koji Dubravice nose nije slučajan govori i podatak da danas u raznim natjecanjima višeg ranga u Hrvatskoj (prvoj ili drugij ligi) igra više igrača podrijetlom  iz Dubravica.

Iz tog vremena postoji čitav niz anegdota i dogodovština koje će netko tko se poduhvati pisanja dubravičke nogometne povijesti, nadam se i zabilježiti. Nogomet je služio za odmjeravanje vještina driblinga, akcije, ali i nadmetanje u snazi. Tako je jednom Marko Rajčić udarcem razvalio vratnicu koja umalo da nije ubila nekog u Velikoj Glavi kad su igrali. Stative su se u to doba, daleko od FIFInih standarda, radile od što ravnijih stabala bora i vrlo nesolidno i nesigurno učvršćivale na spoju stativa  i gornje vratnice.

Osim opreme jedan od najvećih problema za organizirano igranje bio je nedostatak pogodnih ravnih površina na kojima bi se moglo urediti igralište. Kroz dugi niz godina postojao je niz takvih mjesta koja su se koristila pa napuštala: dobro se sjećam igrališta iznad Budinove kuće (ali to je bilo znatno prije kluba),iznad kuće Janka Gundića, u Docu (Starcu), na njivi Pepice Kisić (Babina muka) koje je bilo najkvalitetnije i najdugovječnije, igralište na Braštinama, a bilo ih je naravno još u Dubravicama. Ovaj kratak kroki i izložba koja će biti postavljena na ovoj stranici trebala bi potaknuti nekoga od tadašnjih ili sadašnjih igrača da se poduhvate pisanja povijesti Kluba, jer on to doista zaslužuje. Mnoštvo odličja koje je u prošlosti osvojio sada su pohranjene kod nekih od igrača (Ivan Klarić, Zdravko Brajković, ali vjerojatno i još ponegdje). Neka ova mala bilješka bude poticaj takvom poduhvatu.

[Best_Wordpress_Gallery id=”12″ gal_title=”50 GODINA NK DUBRAVICE”]