Hrvatska je u listopadu 2023. proglasila pobjednika natjecanja Hrvatsko stablo godine 2023. – impresivnu murvu na Skradinskom buku, čija je priča Zelena dama Nacionalnog parka „Krka” osvojila srca i podršku 653 glasača. Natjecanje je organizirala Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije, a uz murvu sa Skradinskog buka natjecala se i Sestrica iz Mikluševaca i crna topola iz Vukovarsko-srijemske županije.
Murva iz Nacionalnog parka „Krka“, pišu iz NP Krka, priča o svilenoj prošlosti i slatkoj sadašnjosti ovoga kraja. Plod murve ukusan je i ljekovit, a lišće hrana za leptira iz čije se čahure dobivaju svilena vlakna. Upravo se u ovom kraju nalazilo najveće uzgajalište svilene bube (dudova svilca) u Dalmaciji. Ova vremešna Zelena dama, stara četiristo godina, dio je naše tradicije i prepoznatljiva slika našeg krajolika, dostojanstveni predstavnik na europskoj zelenoj pozornici gdje će se natjecati za titulu europskog stabla godine, s još petnaest predstavnika.
Prilika je to da se malo podsjetimo skradinske prošlosti i njegove tradicije u uzgajanju dudova svilca (Bombyx mori), sadnji bijelih murava (morus alba) koje još krase ulice Skradina, a posebno njegovu Aleju skradinskih svilara. Skradin je bio važno središte u proizvodnji svile na cijeloj dalmatinskoj obali kroz veći dio 19. stoljeća. Evo što je o tome pisao povjesničar Šime Peričić.
Kada je u prvim desetljećima prošlog stoljeća u Dalmaciji provedena jaka propaganda za svilogojstvo, tome su se pozivu odmah odazvali i neki Skradinjani, najprije Antun Rosa. Dakako, osnovni preduvjet svilogojstva, pa po tome i svilarstva, bilo je postojanje većeg broja murava. Zato je već 1835. god. u ovom gradiću bilo posađeno 80 murava. Poslije prvih početaka murve se sve više uzgajaju, što najviše čine neki tamošnji posjednici. Da bi ta akcija tekla nesmetano, Antun je Rosa osnovao vlastiti rasadnik murava, u kojem se npr. 1844. god. uzgajalo odjednom 3 000 sadnica dotične kulture. Rosa je u tu svrhu dobivao i stanovite kredite od države. Prema tome on je bio medu prvima u Dalmaciji koji su shvatili važnost te djelatnosti, te ju je svugdje zagovarao. Njegovim putem su pošli i sinovi mu Vicko i Petar, pa su se njihove sadnice murava prodavale po čitavoj pokrajini. Treba reći da je pored ostalih u tu akciju bila uključena i skradinska obitelj Marasović, koja je također imala vlastiti rasadnik, odnosno pravu plantažu murava. Štoviše, 1871. god. je u Skradinu osnovan i javni rasadnik, u kojem se uzgajiao priličan broj rasadnica murava. To sve pokazuje kolika se tada pridavala važnost svilogojstvu, od kojega se mnogo očekivalo. Dakako, s vremenom su murve bile moguće dati stanovitu količinu svilca, što je Antun Rosa znao iskoristiti, proizvodeći ga ispočetka manje a zatim u sve većim količinama. Ubrzo je Rosa postao jedan od najboljih proizvođača svilca. To nam najbolje pokazuje slučaj iz 1843. godine. Naime, te je godine u čitavoj pokrajini bilo 464 konkurenta za nagradu proizvođača svilenih čahurica. Prvu je nagradu dobio upravo Antun Rosa iz Skradina,što pokazuje i kakvoću njegova posla. No nije on jedini u u Skradinu uzgajao dudove i proizvodio svilac. Pored njega je bilo mnogo onih koji su se bavili tom djelatnošću, ali je on ipak bio najagilniji. Tako se zna da je 1845. god. u Skradinu dobiveno 862 funte svilenih čahura. Dvojica uzgajivača, među kojima je bio Rosa, dobila su 90, a svi ostali 772 funte čahura. Već iduće godine proizvedeno je više nego dvostruko čahurica, oko 2 000 funti, što je opet najvećim dijelom bila zasluga Antuna Rose. Njegovim putem su pošli i njegovi sinovi. Oni su 1852. god. proizveli čak 2 100 funti čahurica odlične kvalitete, a k tome i 400 funti sirove svile. Zahvaljujući upravo njima, koji su oko 1860. god. posjedovali bigatijeru i svilanu (filandu) najsuvremenije opremljenju, Skradin je postao veliko tržište svile u Dalmaciji, gdje su trgovci uživali veliku reputaciju i poslovali pomoću kredita. To je bilo zlatno doba skradinskog svilogojstva i svilarstva, jer odmah nakon toga te djelatnosti naglo opadaju. Kako je spomenuto, obitelj Rosa je i prerađivala čahurice u svojoj svilani. Naime, Antun Rosa je još 1843, kako se čini, tamo podigao manju svilanu, opremivši je svim suvremenim potrepštinama, kotlovima, vitlima i mnogim drugim. Da bi svilana radila kako treba, iz Friulija je doveo nekoliko radnika vičnih tom poslu. Zato je tamošnja svila bila uvijek najbolja i po čistoći i po izradi žica, pa se i prodavala unosno u Milanu i Bresciji. Antun Rosa nije u svojoj svilani prerađivao samo vlastite svilene čahurice. nego ih je i kupovao svugdje po pokrajini i onda ih pretvarao u sirovu svilu. To znači da je njegova svilana bila u stanju preraditi znatno veću količinu čahurica nego što ih je proizvodio cio Skradin. Neko je vrijeme tamošnja svilana bila jediina u zadarskom okružju, jer je ona Pinellijeva u Zadru prestala raditi 1845. godine. Zato je neko vrijeme njezina važnost prelazila granice skradinskog uskog područja, ali za to razdoblje nemamo više podataka. U sedmom i osmom desetljeću prošlog stoljeća je u skradinskoj preturi, ipak najviše u samom Skradinu, dobivano između dvije i četiri tisuće funti čahurica. Najviše in je dobiveno 1860. god. (4 000) i 1865. godine (4 480 funti), što se i tada isključivo prerađivalo u tamošnjoj svilani. Prinos čahurica bio je prilično velik, gotovo naiveći u čitavoj pokrajini, što je dakako ovisilo i o vrsti sjemena i o načinu uzgoja svilca. Tako se npr. zna da je 1875. god. u Skradinu prinos bio zaista velik, čak 75 funti po unči sjemena; te godine su najviše čahura proizvele obitelji Rosa (2 500 funti) i Marasović (430 funti). Te 1875. godine su Svilarska postaja u Skradinu i braća Rosa dobili srebrne medalje na gospodarskoj izložbi. Godine 1871. je u Skradinu osnovana Svilarska postaja (Isto, 1871, XI A, br. 1911), kojoj je neko vrijeme upraviteljem bio poznati nam Antun Rosa. Njezina je svrha bila da se bori protiv bolesti kod svilca, nabavka sjemena i unapređivanje svilarstva nopće. Slično je bilo i idućih godina: 1878. god je u preturi dobiveno 1 545 kg čahurica, odnosno 44 kg po unči sjemena, što je zapravo bio tamošnji rekord prinosa. Nažalost, velika proizvodnja svilenih čahurica uvjetovala je pad njihove cijene pa su sve prerađene u tamošnjoj svilani. Tada je Skradin slovio kao najznačajnije mjesto Dalmacije u pogledu svilarstva, gdje je toj djelatnosti sve bilo podređeno, što je ujedno značilo i posljednju uspješnu etapu skradinskog svilogojstva i svilarstva Odmah zatim, od 1880. godine nastaje period osjetnog nazatka dotične djelatnosti. Godine 1881. je, naime, dobiveno samo 915 kg svilca, od čega je najviše proizveo neki A. Crescini, čak 360 kg od sedam unči sjemena. Treba spomenuti da je tome bilo i objektivnih uzroka. Naime, bolest je pogodila ovdašnje uzgajivače svilenih čahurica, što je najviše naškodilo malim uzgajivačima. Zbog smanjene proizvodnje svilac je postigao znatno veću cijenu, što je barem donekle ublažavalo štetu izazvanu bolešću. Dvije tri godine iza toga je skradinska proizvodnja čahurica spala na ciglih stotinjak kilograma godišnje. To nije bila niti trećina prosjeka iz prethodnog desetljeća, pa je tamošnja svilana uskoro ostala bez posla, jer nije imala što prerađivati. K tome, tada se pojavila i snažna konkurencija svilogojstva Ugarske, čime je ovdašnje bilo znatno oslabljeno, osobito ono manjih proizvođača. Zato je neko vrijeme taj kućni obrt u Skradinu gotovo presahnuo, čekajući ponovnu reafirmaciju te djelatnosti u pokrajini. Međutim, kod nekih je još uvijek prevladavala svijest o korisnosti bavljenja svilogojstvom. Jedan od tih bio je i Antun Rosa, unuk osnivača skradinske svilane, koji je krajem 19. stoljeća nastavio praksom svoga djeda, oca i strica. Njegovim nastojanjem obnovila se proizvodnja čahurica, ali nije dostigla nekadašnji opseg. Početkom našeg stoljeća se proizvodilo samo oko 500 kg svilenih kožurica, isto toliko koliko u Kotoru i Herceg-Novom. No, premda je još uvijek postojala svilana obitelji Rosa, ipak čahurice nisu tada prerađivane u svilu, nego su uglavnom bile namijenjene prodaji. Međutim, dalmatinska vlada, koja je neko vrijeme kupovala čahurice, to više nije bila u mogućnosti, nego je proizvođače upućivala na prodaju u Goriciji, što je pak dovelo do stanovitih nesuglasica i neprilika. I pored toga što je upravo u Skradinu tada osnovan odbor koji se trebao brinuti o napretku svilogojstva i koji je zdušno radio na osposobljavanju stare svilane obitelji Rosa za ponovnu proizvodnju, ipak je to sve skupa bilo samo labuđi pjev skradinskog svilarstva; nikada više ono nijo nije dostiglo nekadašnje značenje, nego je uskoro palo u potpun zaborav.
