Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.
Od kada je svijeta i vijeka, čovjek se rado sjeća pokojnih osoba koje su na bilo koji način obilježile njegov život. No, osim što ih se sjeća, počevši od samoga trenutka smrti, čovjek vjernik moli za pokojne kako bi im po vjeri u otajstvo uskrsnuća Gospodin udijelio radost vječnoga blaženstva.
No u tim trenucima smrti bliske osobe, čovjek nije sam – pridružuje mu se čitava Crkva koja svaki dan, na svakom misnom slavlju, u euharistijskoj molitvi, moli za svoje pokojne članove: “Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere te spavaju snom mira. Molimo te, Gospodine, njima i svima koji u Kristu počivaju daruj mjesto osvježenja, svijetlosti i mira“ (usp. Prva euharistijska molitva).
Upravo za tu braću i sestre koji su „obilježeni znakom vjere“ i „spavaju snom mira“ Crkva posebno moli i na Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan.
Iako u antičkom Rimu nalazimo svečanosti posvećene duhovima zaštitnicima obitelji, larima i penatima, Parentalie (13. do 21. veljače) i Lemurie (7. do 13. svibnja), Crkva nikada nije prihvatila te običaje „štovanja“ pokojnika, osim onoga djela koji bi uključivao zajedničku molitvu koja je svoje mjesto kod kršćana, naravno, našla u euharistijskom slavlju.
Odlučujuću ulogu za Dušni dan imao je sveti Odilon, opat samostana Cluny (od 904. – 1048.), koji je i ustabilio dan 2. studeni kao dan molitve za sve vjernike pokojnike oko 1030. godine te odredio da se toga dana slave mise za pokoj svih duša vjernika.
Odilonov učenik i biograf Jotsaldo ovako opisuje utemeljenje ovoga dana: Neki čovjek iz Akvitanije plovio je iz Jeruzalema prema Siciliji. Zbog oluje bio je prisiljen skloniti se na otočić na kojem je živio jedan Božji sluga. Saznavši da je ovaj iz Akvitanije i da poznaje samostan i opata Clunyja, otkrio mu je kako su mu se demoni, koji su bili u nekim obližnjim mjestima, žalili kako im ustrajne molitve, a posebno molitve i milostinja dobrih ljudi te one iz samostana Cluny, otimaju duše iz ruku. Vrativši se u domovinu, hodočasnik je o svemu izvijestio opata Odilona koji donosi onda i gore navedenu odluku. Na taj način su se i ova dva dana međusobno približila i ispreplela, kao što nam je to i u pisanoj baštini ostavio opat Odilon: „Poslije službe za svece, neka se umetne služba za pokojne; naime, mnogi su prešli s ovoga svijeta, ali nisu se odmah pridružili svetima, za njih se služba obavlja kako je običaj“.
Tako se iz ovoga slavnoga samostana ovaj spomen počeo širiti i razvijati po čitavoj Crkvi koja i dan danas moli da vjerni mrtvi, koji su nadvladali ovaj smrtni život, navijeke gledaju svoga Stvoritelja i Otkupitelja (usp. Zborna molitva 3, Dušni dan).
Pučka pobožnost prema pokojnima
Kako nam i navodi „Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji“ (br. 260), „pučka se pobožnost prema pokojnima izražava na puno načina, već prema mjestima i tradicijama“:
– devetnica za pokojne kao priprema i osmina kao produženje Spomena vjernih mrtvih, 2. studenoga; oboje treba biti slavljeno poštujući liturgijsko uređenje;
– pohod groblju; on se u nekim okolnostima vrši zajednički kao: prigodom Spomena svih vjernih mrtvih, na kraju pučkih misija, prigodom preuzimanja u posjed župe od strane novoga župnika, u drugim prigodama u privatnome obliku, kada vjernici posjećuju grob svojih dragih – radi održavanja – ukrasujući ga cvijećem i svjetlom; taj pohod treba biti očitovanje veza koje postoje između pokojnika i njegove rodbine, a ne izražaj obveze, zbog koje postoji gotovo praznovjeran strah ako se to ne učini;
– pridruživanje bratovštinama i drugim pobožnim udruženjima koja imaju svrhu „pokapati mrtve“ prema kršćanskome viđenju događaja smrti, moliti za pokojne, biti djelatno solidarni s rodbinom umrloga;
– česte službe za pokojne,pomoću: milostinje i drugih djela milosrđa, postova, oprosta, osobito molitava.
(Diana Tikvić, Hrvatska katolička mreža)
