Vrilo Uzdaj bilo je predmetom interesa ne samo naših seljana kojima je to bio životno važno, nego i novinara. Fenomen vrila koje nikad ne presuši izazivalo je pozornost u godinama kada je zbog dugotrajnih suša znalo presušiti gotovo svako vrelo u okolici. Uzdaj nikada! Naime, nitko ne pamti da je Uzdaj presušio i u najsušnijim godinama. Obilan mlaz postajao je slabiji, nejak, ali uporan i seljani su u redovima znali čekati dugi niz sati ne bi li napunili vučije. Ljeti se naravno išlo na Uzdaj i noću, ne bi li se lakše i brže prikupilo štogod vode za svakodnevne potrebe.
Na gornjoj slici vidi se seljak kako sjedi kod izvora. Sliku je napravio Jerolim Marasović, a reproducirana je u knjizi prof. Josipa-Vergilija Perića o Uzdah kuli koja je tiskom izišla godine 1900. Znači da je fotografija na staklu nastala prije toga, najvjerojatnije između 1890. i 1900. kada je Jerolim Marasović svojim fotografskim aparatom zabilježio niz događaja iz naših krajeva – Skradina, Rupa, Dubravica… O Uzdah-kuli postoje različite legende. Jedna od tih zabilježena je i u Perićevoj knjizi. Ali o tome drugi puta. Izvor se uvijek povezivao s Uzdah kulom na susjednom brdu, ne samo zbog imena. Relativna blizina izvora i utvrde daje za pravo onima koji su te dvije pojavnosti povezivale. Lako je rekonstruirati put kojim se kula oskrbljivala vodom sa susjednog izvora.
Šibenski novinarski doajen Joško Čelar dvije godine zaredom, 1989. i 1990. obišao je Uzdaj i kratkim tekstovima u Slobodnoj Dalmaciji posvetio pažnju ovom našem „vrilu života“. Uz tekstove objavio je i dvije fotografije. Zbog nejasne reprodukcije teško je ustanoviti tko se na njima nalazi, ali netko tko gleda ove slike možda će se prisjetiti čiji je magarac a čiji traktor. A možda netko ima i drugih fotografija. Na većoj slici je fotografija Uzdaja iz tih godina, onakav kakvog ga svi pamtimo. Ako još postoji fotografija bilo bi mi drago da mi ih pošaljete kako bi prikupljali dokumentaciju o ovom našem „vrilu života“ i podijelili ih s drugima na ovoj našoj stranici. Članke iz Slobodne Dalmacije i fotografije poslao mi je Rajko Jurić-Paić iz susjednih Rupa na čemu mu od srca zahvaljujem.
