U ove blagdanske dane evo i malo mistike. Naime, Vladimir Ardalić sakupljač narodnog blaga (Đevrske, 9. XI 1857 — Đevrske, 25. XI 1920), sin Gaje, zemljoradnika i majke Vasilije, rođ. Berić zabilježio je jednu pripovijest koja se odnosi na naše Dubravice. Ardalić je osnovno školovanje završio u rodnom mjestu. Bio je zemljoradnik, kao i njegova tri brata, ali neko vrijeme i službenik financijske kontrole te član općinskog vijeća i predsjednik seoskog vijeća. Njegova sklonost prema skupljanju narodnog stvaralaštva proistekla je iz ondašnjeg interesa za sve što je narodno, iz zavičajnog bogatstva građe, pa i iz obiteljske tradicije. Prethodili su mu Jakov, koji po Bukovici sakuplja narodne pripovijetke i pjesme (1848–1865), i Ljubica, koja uz pjesme i pripovijetke, što ih objavljuje u zadarskom Narodnom koledaru, bilježi i narodne zagonetke.Nakon što je Antun Radić počeo uređivati Zbornik za narodni život i običaje, u kojemu 1897. objavljuje Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, Vladimir postaje redoviti suradnik Zbornika, u kojem su njegovi prilozi: opisi narodnog života i običaja Bukovice (1899, 1900, 1902), narodne pripovijetke iz Đevrsaka (1905) i Bukovice (1906, 1908), poslovice (1906), zaklinjanja (1912), narodne pjesme, godišnji običaji, vjerovanja, crte iz narodnog privatnog prava i drugo. Surađivao je u zadarskomu Narodnom listu reportažama, pričama i pjesmama. Skupljao je i starohrvatske spomenike i vrlo usko surađivao s fra Lujom Marinom, te nadzirao iskapanja u okolici Bribira. Objavio je knjigu Narodne pripovijetke iz Bukovice u Dalmaciji (1906.) iz koje ovdje donosimo jednu pripovijest vezanu uz našu svetu Katu. Evo te pomalo mistične pripovijetke: “Pripovijedao mi je ujak Mićo Berić, da mu je kazivao neki znanac negdje podavno, da je putovao obnoć. Kad je došao kod jedne crkve i groblja osamljena, vidi rastvoreno sve i gore svijeće unutra, kad puna crkva svijeta, svak drži u ruci po svijeću; dadoše i njemu. Pop odgovara, izađoše nadvor te učiniše prošišijun tri puta oko crkve, uđoše opet u crkvu, svi stoj i stoj, govorenje crkveno ne prestaje. Tako ovoga u banku da je uhvatio san i zaspao. Kad se probudio, nigdje nikoga oko njega, svijeća mu se utrnula. Misli se on i misli, prekrsti se te svijeću sumi (naumi) ponijeti: zuvar je prema njoj večerati i ići u konobu točiti vina. Poslije na dan obnoć netko zove ovoga izvanka: „Pobratime, ono što si iz crkve neku noć odnio, dede povrati, bolan, ondje, oklen si i odnio!“ Kad se svanulo, otvori on kovčeg, da uzme tu svijeću i odnese je, kad namjesto nje – rebro ljudsko. Što da od njega uradi, uze ga i prebaci kod one crkve u groblje. – Tijeh proseksija oko crkava obnoć na više mjesta, kažu, da se viđalo, kao kod Sv. Kate u Dubravicama i Sv. Jere u Skradinu, katoličkijeh crkava. Kažu, da su to mrtve pravedne duše, koje svake godine po tri puta oko crkve čine proseksiju, a da svijeću pale od svojih rebara. Tko to može opaziti, da oni to rade, da je sretan čovjek, da će blago njemu biti i na onom svijetu. Tko to ne zna ovo drži za vukodlake.”
