eSinoć je moj susjed Zoran Rajčić s malim zakašnjenjem proslavio rođendan. Bilo je svega što u takvim prigodama bude: janjetine, odojka, kolača, torti, pića, svjećica…. Skupili se prijatelji, rodbina, pa eto i susjedi. Prigoda jest svakogodišnja, ali ove ipak posebna: naime, proslavljao se šezdeseti rođendan! Ni puno, ali ni malo, rekli bismo. Bilo je veselo, opušteno, kako i treba biti. Nazočio sam i ja, ali ne pišem ovo zbog toga, niti da na ovaj portal uvedem bilježenje privatnih proslava po selu (iako nemam ništa protiv toga da se i to zabilježi, da se pokaže da Dubravice itekako žive!).Pišem ovo zbog njega, ali i zbog generacije kojoj Zoran pripada, a to je ona iz 1965. Ta generacija je posljednja, čini mi se, koja je u prvom razredu dobro napunila školske klupe. Njih je naime u bilo 31! Uz svega nekoliko Veleglovčana, toliki broj đaka bio je argumentom zbog kojeg još nikom nije palo na pamet ukidati više razrede u školi u Dubravicama. Dogodit će se to kasnije, ali ne puno, svega nekoliko godina nakon što su oni napustili školske klupe. S te strane pripadaju sretnijim generacijama koje nisu morale putovati do Skradina da bi završili osam razreda. Ali i generacijama koje su uglavnom počele ostajati u selu i planirati budućnost ovdje, u svojem mjestu. Koje su dočekale rat u najboljim godinama i stali u obranu sela i domovine. A onda i izgradnji i obnovi sela i poput Ićana Grozdanića koji je uz veliki entuzijazam (i uz pomoć nekih iz svoje generacije, a i ostalih) izgradio boćarski centar u Dubravicama. I svi ostali koje poznajem iz te generacije pokazali su da im je do Dubravica stalo, i rekao bih, više od drugih to pokazali na djelu. A Ićana, usput i Zoranova kuma, ističem kao najbolji primjer što se može napraviti kad se želi dobro nekoj zajednici! Zato neka je svima rođenim 1965. sretan taj okrugli šezdeseti!!!
